Fizikalna svojstva (kao i druga svojstva) polimera ovise o nizu parametara od kojih su najvazniji: kemijski sastav, pravilnost u rasporedu lanaca makromolekula, vrsta i velicina supstituenata, vrsta i ucestalost polarnih grupa, vrsta i broj ogranaka (grana), pojava umrezavanja, prisutnost vodikovih veza, fleksibilnost lanaca, stereopravilnost, molekulna masa, raspodjela molekulnih masa itd. Utjecajem na granatost makromolekula, zatim na velicinu molekulne mase te na uredjenost strukture (stupanj kristalnosti) moze se u sirokim granicama varirati niz svojstava polimera koja su znacajna za tehnicku primjenu.
Uocavanje utjecaja strukture na svojstva vodi i do cesto primjenjivanog pristupa klasifikaciji polimera. Polimere se, naime, moze svrstati u tri skupine promatrajuci njihovo ponasanje pri zagrijavanju.
Tako razlikujemo:
PLASTOMERE-pri zagrijavanju meksaju, a pri ponovnom dovodjenju na nizu, primjerice sobnu temperaturu, ponovno postaju cvrsti;
ELASTOMERE-zbog rahle umrezenostistrukture posebno im je izrazeno svojstvo elasticnosti, a oblikovati se mogu (prije dovrsenog umrezavanja, odnosno vulkanizacije) u omeksanom stanju;
DUROMERE-pri zagrijavanju ne mogu omeksati (misli se na stanje nakon prerade kada je struktura potpuno umrezena, tj. kada u materijalu imamo samo primarne veze).
U poslijednje vrijeme uobicajeno je uz navedene tri skupine spominjati i tzv. ELASTOPLASTOMERE (ponekad se govori i o termoplasticnim elastomerima). Ova skupina odlikuje se mogucnoscu prerade kao u plastomera, a ima izrazeno svojstvo elasticnosti kao elastomeri.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar